Print / PDF / E-mailO Blagovijesti 25. ožujka 1700. godine, splitski nadbiskup Stjepan Cosmi utemeljio je u okviru svog sjemeništa gimnaziju otvorenu klericima i učenicima iz grada i čitave pokrajine, po čemu ona ulazi u red najstarijih i najuglednijih hrvatskih gimnazija.
Osnivanje Cosmijeve gimnazije u srcu grada pada u vrijeme protureformacije i to je bilo doba kada je Split još jedanput, kao u doba Tome Arhiđakona i Marka Marulića, prodisao velikim dahom stoljeća, jer je tih istih godina u Splitu bila osnovana i Ilirska akademija.
Gimnaziju u splitskom sjemeništu nisu pohađali samo unutarnji učenici, sjemeništarci koji su se pripremali za svećenički stalež, nego i drugi mladići, osobito iz uglednijih i imućnijih obitelji, ne samo iz Splita nego i iz ostalih mjesta u Dalmaciji, pa čak i iz Italije.
Na samom otvaranju 1700. godine bilo je svega 12 učenika i svi su bili svećenički kandidati. Već 1704. godine bilo je u gimnaziji 16 učenika svećeničkih kandidata i 8 vanjskih. Tijekom vremena broj jednih i drugih učenika stalno se povećavao.
Godine 1814. bilo je 37 unutarnjih te 35 vanjskih učenika.
Poslije rata s Francuskom 1797., Austrija je dobila pod svoju vlast Istru i Dalmaciju koje su do tada bile pod vlašću Venecije, da bi 1806. godine Istra i Dalmacija ponovo došle pod vlast Francuske. Godine 1814. prestala je francuska vladavina u našim krajevima, koji su se opet našli pod vlašću Austrije, što se odrazilo i na školstvo u Splitu.
Dekretom od 3. 12. 1816. godine austrijska vlada najavila je da će u Splitu otvoriti državnu gimnaziju. To je ona uskoro i provela i to tako da je dotadašnju sjemenišnu gimnaziju jednostavno proglasila državnom gimnazijom.
Na čelo gimnazije postavila je dotadašnjeg rektora Nikolu Didoša, a i ostali profesori i svećenici sjemenišne gimnazije, nastavili su raditi kao profesori na državnoj gimnaziji.
Tako je jednim dekretom austrijske vlade prestala postojati stara i ugledna sjemenišna gimnazija u Splitu poslije 117 godina neprekidnog postojanja i rada. Za to vrijeme ona je stvorila ogromni duhovni i kulturni kapital i za grad Split i za cijelu Dalmaciju.
Tako je 20. 11. 1817. godine u prostorijama ranije sjemenišne gimnazije otpočela s radom državna gimnazija. Taj dan Prva gimnazija slavi kao svoj dan.
Učili su se sljedeći predmeti: vjeronauk, gramatika latinskog jezika, grčki jezik, poznavanje klasičnog govorništva i poezije, geografija, povijest, matematika, fizika i prirodopis.
Svakako najznačajniji događaj u dalmatinskom školstvu uopće bilo je uvođenje hrvatskog nastavnog jezika. Prijedlog su iznijeli dalmatinski poslanici Carevinskom vijeću već 1848. godine. Godine 1849. učenje hrvatskog jezika je obavezno. Te iste godine odlučeno je da gimnazija traje osam godina, a ne šest kao do tada, da bi 1856. godine gimnazija dobila sedmi i osmi razred.
Godine 1888. održana je prva matura na hrvatskom jeziku. Kako je te godine pohrvaćenje potpuno dovršeno, izmijenjena je nastavna osnova za proučavanje hrvatskog jezika i književnosti te uveden fonetski pravopis Ivana Broza.
To je dovelo do povećanja broja učenika, tako da je 1891./92. u prvi razred bio upisan 81 učenik, pa je prvi put došlo do otvorenja paralelnih odjeljenja. Inače je to doba buđenja nacionalne svijesti pa su tako u noći između 8. i 9. veljače 1896. godine u svim razredima oštećene slike Franje Josipa.
Ravnatelj don Frane Bulić nije proveo nikakav ozbiljniji postupak u svezi s tim slučajem pa je umirovljen. Među brojnim istaknutim profesorima u gimnaziji pod kraj 19. stoljeća valja istaći književnike Vladimira Nazora i Milana Begovića.
Ratne godine 1914./18. donijele su niz poremećaja, neredovitu nastavu i nesređenost.
Nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije Klasična gimnazija je u novim uvjetima zadržala svoj ranije stečeni ugled i iz godine u godinu broj se učenika povećavao.
Razdoblje između dva svjetska rata ispunjeno je raznim promjenama nastavnog plana i programa.
Posljednje školske godine u Nodilovoj ulici 1939./40. broj učenika je porastao na 904 i zato je s radošću dočekan prijelaz u nove prostorije u ulici Nikole Tesle.
Dolazak talijanske vojske 15. travnja 1941. godine značio je i kraj školske godine. Talijani su školsku zgradu pretvorili u vojarnu pa se nastava nije održavala sve do siječnja 1942. godine, kada su školu preuzeli talijanski ravnatelj i s njim talijanski nastavnici.
U prvim godinama poslije II. svjetskog rada Klasična gimnazija nije doživjela svoj puni kontinuitet niti odgovarajući tretman.
Njoj je ostavljen samo latinski jezik u četiri viša razreda, a grčkog nije bilo u nastavnom planu i programu.
Školska godina 1956./57. odlučna je za daljnji život škole. Tada su, naime, sve srednje škole svedene na četiri viša razreda, pa su se tako pomalo gasili niži razredi Klasične gimnazije.
Godine 1960. na svečanoj sjednici kojoj su nazočili brojni uzvanici iz prosvjetnih i kulturnih institucija grada škola dobiva novi naziv – KLASIČNA GIMNAZIJA “NATKO NODILO”. Ona nosi ime istaknute osobe narodnog preporoda u Dalmaciji, poznatog povjesničara i publicista, učenika i profesora ove škole.
Godine 1967. Klasična gimnazija proslavlja 150. godišnjicu svojeg postanka kao svjetovna škola.
Klasična gimnazija “Natko Nodilo” bila je poznata u gradu i po kvaliteti izvođenja programa ne samo klasičnih već i živih jezika. Zaslugom i izuzetnim zalaganjem profesora stranih jezika škola ubrzo postaje sjedište stručnih sastanaka za cijelu regiju, mjesto rasprava i dogovora o metodičkom usavršavanju profesora stranih jezika. Ova zaista plodna, bogata i uspješna faza u životu škole traje sve dok se u nizu reformi našega školstva nije pojavila 1975. godine ideja o ukidanju gimnazija i stvaranju srednjoškolskih centara. Oni su svi morali imati zajedničke osnove u prvom i drugom razredu, da bi se kasnije učenici usmjerili na različite profesije.
Tu više nije bilo mjesta za klasične jezike.
Preostali klasični razredi koji su imali maturirati našli su se integrirani u Centar za odgoj i obrazovanje u brodograđevnoj industriji Split. Tako je poslije 278 godina zamukao učenički odgovor iz latinskog jezika na maturi u Splitu. No, niti u toj čudnoj simbiozi brodograđevne škole i raznih kulturoloških usmjerenja učenje latinskog i grčkog jezika nije posve prekinuto. Godine 1986. formiran je Centar za kulturu “Natko Nodilo”. Nova školska godina 1990./91. u skladu s društvenim promjenama u Hrvatskoj donijela je velike promjene i u školstvu. Vraćeni su stari tipovi škola što znači da je Centar “Natko Nodilo” ponovo postao gimnazija. Vraćanje na stari tip škole ne znači vraćanje natrag. Nove će gimnazije, nadam se, imati sve one sadržaje koje će ih činiti modernim školama, koje će obrazovati stručnjake za budući moderni svijet. Od tada Prva gimnazija upisuje učenike u dva klasična i četiri jezična odjeljenja svake godine.
Vraćanje gimnaziji znači i vraćanje školstva njegovim korijenima. Klasična gimnazija ima korijene duge 301 godinu.
Zaključak: Tijekom tristo godina klasične nastave u Splitu u sjemenišnoj i državnoj Klasičnoj gimnaziji, klasičnu su naobrazbu stekle mnoge generacije, tisuće splitskih učenika.
Ako bismo ovom prigodom htjeli sve obuhvatiti, njihov bi broj doista bio impozantan. Listajući imenike sjemenišne i državne Klasične gimnazije u Splitu, susrećemo mnoga imena koja su prigodno ili trajno ušla u našu duhovnu, znanstvenu i kulturnu baštinu.
Evo nekih uglednika koji su završili klasičnu gimnaziju: arheolozi Frane Bulić, Frane Carrara., povjesničari Natko Nodilo, Šime Ljubić, Lovre Katić, političari Mihovil Pavlinović, Ante Trumbić, Josip Smodlaka., publicisti Juraj Bianchini, Vid Morpurgo, Ante Kuzmanić, povjesničar umjetnosti Kruno Prijatelj, književnici Luka Botić, Mihovil Pavlinović, Ivo Vojnović, Vladimir Nazor, Tin Ujević, Vladan Desnica, Drago Ivanišević, Jure Kaštelan, Ivan Raos, Josip Pupačić, Jakša Fiamengo.
Splitska Klasična gimnazija može biti na njih ponosna. I oni su na nju. Bila im je majka i učiteljica, Alma Mater i duhovno ishodište. Odgajala ih je i poučavala, pripremala za život i stvaralačka djela.